Svijest je sposobnost objektivnog sagledavanja okoline (npr., svjestan sam da je tvrdoglav), a samosvijest je sposobnost objektivnog sagledavanja samih sebe, odnosno da primijetimo kada nama upravlja ego (npr., svjestan sam da sam tvrdoglav).
Prva prepreka u sazrijevanju je upravo manjak te svjesnosti i samosvjesnosti – nesvjesnost. Jednostavno nismo svjesni sebe a potom i okoline, odnosno onoga što govorimo i kako se ponašamo. Gledajući sebe i druge, svi nosimo iste egoistične naočale.
Temeljni izazov utišavanju ega i razvoju vlastite emocionalne zrelosti je osvještavanje tog istog ega i nesvjesnosti koju izaziva, da vidimo sebe i okolinu onakvima kakvi stvarno jesmo, a ne kakvi bismo htjeli biti, mogli biti ili kakvi smo bili.
Savjest je unutarnji moralni kompas i „nadređena“ je i odgovorna za našu motivaciju i empatiju. Ona koja je odgovorna za to upravljaju li nama ego – strahovi ili ljubav i stvaranje.
Ako osvijestimo da nam se ego probudio i osvjestimo u sebi, primjerice, razmaženost ili pohlepu, na nama je da odlučimo želimo li poći tim putem. Na našoj je savjesti da kaže da to nije ispravno i da se ne želimo tako ponašati ili ćemo ipak zaključiti da nas nije briga i nastaviti tim putem podilazeći vlastitoj slabosti, iako ju prepoznajemo.
Ako shvatimo da lažemo jer nam je lakše, na našoj savjesti je da odlučimo drugačije. Jer svim navedenim manifestacijama ega štetimo najviše sami sebi, a posljedično i svojoj okolini. Stupanj savjesti je ona sastavnica koja će nam odrediti interni životni kompas, a na našoj hrabrosti će biti da ju slijedi. To je onaj dio koji će nam reći je li u redu prelaziti preko ljudi da bismo ostvarili svoje ciljeve ili će ipak i drugi biti važni. To je onaj dio koji nam kaže je li u redu biti ohol i bahat ili nije. To je onaj dio nas koji će nam omogućiti da se suočimo sami sa sobom, s istinom o sebi.
Savjest je ona koja će nam reći nakon svađe kada se stiša ego da smo bili u krivu i da se trebamo ispričati. Savjest je ona koja će nas natjerati da krenemo težim, ali ispravnim putem. Ako je imamo i ako smo je njegovali i razvijali, a ne zanemarivali. Ako ju ignoriramo, možemo odlučiti drugačije, imamo slobodnu volju. Možemo odlučiti biti zavidni i materijalisti. Možemo odlučiti i krasti, lagati i mrziti. Možemo odlučiti htjeti sve i biti razapeti svojim željama i sebičnosti. Možemo odlučiti ignorirati istinu i naše ego – strahove.
Razumijemo da načelno to nije ispravno i istina, ali nam donosi kratkoročne koristi, a dugoročno ne možemo ili ne želimo gledati. Pa nastavljamo „tamnom stranom” jer ne vidimo koliko će nas to višestruko puta dugoročno koštati. I koštat će kroz još jedno stanje ega, grižnju savjesti. Prirodno urođeni mehanizam otpora neslijeđenju istine. Toliko jak da može, kao i svaka patnja, fizički boljeti.