Kada krenemo rušiti naš lažni identitet i samoispitivanjem rasvijetliti tu tamu istinom, javlja se ogroman otpor i stres. Rušeći taj lažni identitet mislimo da rušimo sami sebe, a to nije istina.
Zapravo, rušenje tog lažnog identiteta je jedini put da upoznamo sami sebe. I zato je toliko izazovno i bolno, psihički i fizički. Jer ego i lažni identitet koji on stvori ne želi biti srušen. Potrebno je proći manje ili više patnje da bismo ga srušili i tako zaslužili slobodu od svog ega, jer sloboda je istina nastala u savladavanju tih istih izazova. Sloboda je istina nastala u patnji.
Ego nam uvijek nešto govori a da toga nismo ni svjesni, nesvjesni smo. U ekstremnim slučajevima priča čak i potpuno oprečno. Može nam „pričati“ u uho agresivno ili pasivno, dvije potpuno suprotne manifestacije ega. Razumijevanje ega je kao razumijevanje, primjerice, lijekova.
Kaže se da je sve lijek ili otrov, samo je razlika u dozi. Agresivni ego, odnosno kada je osoba sebična prema drugima i motivirana najviše sama sobom je kao prevelika doza lijeka, štetna. Od silnog egoizma ne vidi nikoga i ništa oko sebe jer nema ljubavi prema drugima. Druga je krajnost kada osoba razmišlja samo o drugima, a nikada ili rijetko o sebi jer nema ljubavi prema sebi.
To je kao premala doza lijeka i samim time opet pogrešna. Iako se čini potpuno suprotno, oba ponašanja su motivirana isključivo strahom tijekom kojeg se pali fight or flight mode i samo agresivnom egu on je nesvjesni „motivator“ koji ga tjera na agresiju i sebičnost (fight), a pasivnom egu on je nesvjesni „motivator“ koji ga tjera na pasivnost i sebičnost prema sebi (flight).