Sva naša životna iskustva nas sazrijevanjem vode emocionalnoj zrelosti, odnosno samoostvarenju. Prava srž i poanta emocionalne zrelosti je unutarnji balans postignut suočavanjem s vlastitim potrebama i svjesnim i nesvjesnim strahovima koji se manifestiraju kroz izazove ega te posljedično učenje emocionalnih vještina samoostvarenja poput odgovornosti, prihvaćanja, oprosta, discipline, odlučnosti i mnogih drugih.

Našu nezrelost nerijetko kreira naš put formiran prema očekivanjima okoline te često zanemaruje našu dušu i snažno guši njezin glas izvana nametnutim moranjima.

A naša duša je u svojoj esenciji usmjerena na nova iskustva, čistu radost i ljubav. I zato je ovdje važno osvijestiti istinu: baš kao što odrastanje i razvoj čovjeka nisu linearni i ne ovise isključivo o pukom protoku vremena, ni mi ljudi ne sazrijevamo tek s vremenom, nego zahvaljujući našim odlukama i djelima te posljedičnim iskustvima.

Na tome se putu susrećemo s egom, našim učiteljem koji zapravo predstavlja naše neznanje i neiskustvo temeljem kojega kreiramo lažni identitet, a koji smo zamijenili za istinu.

I što je ego glasniji, to smo snažnije paralizirani strahom zbog kojeg ćemo manje ili više oklijevati da krenemo putem istine koji će nas dovesti do jasnoće. I tu se krije spoznaja iskustava – u ispunjenju naših potreba koje nas tjeraju u iskustvo te suočavanju sa strahovima proizašlim iz ega, našim nezrelostima i provođenju namjenskih, svjesno odabranih promjena.

Naša sposobnost da svojom svijesti, savjesti i hrabrosti upoznamo sebe i  suočimo se sa našim egom i njegovim strahovima izazvanim našim traumama ili neiskustvom zapravo je naša emocionalna inteligencija.

Zato, naša emocionalna inteligencija zapravo je naša sposobnost za promjenu i emocionalnu adaptaciju, novo iskustvo i učenje emocionalnih vještina samoostvarenja, a koliko smo utišali ego odnosno stupanj našeg iskustva je naše trenutno stanje emocionalne zrelosti – svjesnosti.