Formalno obrazovanje će nam pomoći da racionalno shvatimo život i same sebe, ali nam neće pomoći da steknemo spoznaju jer ona dolazi samo iskustvom, odnosno primjenom naučenog. Zato, gledajmo naš život kao praktičnu školu u kojoj se nalazimo kako bismo stekli to iskustvo. Naime, ovdje nije riječ o teorijama, nego o prevladavanju osobnih izazova iz kojih potječe jasnoća. Formalno obrazovanje može nam čak smetati, jer bi nam vezivanje za informacije i posljedična pristranost mogli onemogućiti da spoznamo istinu. Svašta smo učili kroz život, a što ako ono što smo učili od okoline ili učitelja nije istina ili je samo djelomično istina? Hoćemo li imati dovoljno hrabrosti i snage propitivati dok naučeno i pojmovno ne postane spoznajno? Ili ćemo hraniti ego vezujući se za naučeno pojmovno, jer imamo osjećaj da nam to daje na vrijednosti? Hoćemo li učiti o zahvalnosti ili se potruditi spoznati tu zahvalnost?

Ono što nam nužno treba da bismo dosegli jasnoću je tišina i samoća. Tu je dom i fakultet jasnoće. To je unutarnji proces odrastanja, inicijacije i sazrijevanja koji svi moramo proći sami. To je proces otkrivanja istine i jasnoće koje se već nalaze u nama, ali moramo biti dovoljno zreli da im damo prostora i pažnje. Otkrit ćemo ih kada prevladamo distrakcije ega i u tišini pokušamo čuti vlastitu dušu, spoznamo što je zaista bitno i time pronađemo vlastiti Put i svrhu. Treba naći snagu u samostalnosti i samoći, istinu da smo dovoljni sami po sebi, takvi kakvi jesmo. A sami smo rođeni i sami ćemo umrijeti. I sva spoznaja dolazi iz samoće. Bez samoće je nemoguća.

U samoći se krije iznimna moć. Ali, ne u usamljenosti. Kada pomislimo kako ne volimo biti sami, sjetimo se koliko smo puta bili okruženi ljudima, a opet smo bili sami. Usamljenost je posljedica, slabost i stanje ega, a samoća je izbor i snaga. Usamljenost nas doslovno ubija, a samoća nas osnažuje. Zato odaberimo samoću kako bismo se bavili sobom, putem samoispitivanja prepoznali istinu i spoznali jasnoću.