Ego je naše neiskustvo koje se izražava kroz svjesne i nesvjesne strahove naših izazova ega – sebičnosti, potreba, odgađanja, uvjerenja, iluzija, zamjeranja i sumnji koje uzimamo zdravo za gotovo i čiju ispravnost ne propitujemo. Održavanje tog „status quo“ je isto egoistično jer opet proizlazi iz straha od promjene, odnosno od neiskustva promjene. Kada steknemo iskustvo promjene, nemamo strah od nje, može i ne mora se dogoditi, ne izaziva nam nikakvu emocionalnu reakciju. Tada nema potrebe za „status quo“ već rado mijenjamo sebe i stvari sukladno istini i onome što je ispravno.

Ego nas kroz nesigurnost i strah i izazove ega uvjerava da smo, primjerice, superiorni ili inferiorni, naivni ili nepovjerljivi, preplašeni ili agresivni. On sprečava da vidimo istinu o sebi i okolini u kojoj živimo; kao da nam je netko na oči stavio egoistične naočale kroz koje stvarnost vidimo kao bolju ili lošiju od one kakva uistinu jest, ali nikada onakvu kakva je stvarno. Jednostavno rečeno, nemamo dovoljno iskustva kako bi vidjeli stvarnost i istinu. I kada povjerujemo egu, javlja se psihička patnja. Jer ego koji izaziva našu sebičnost ili potrebu da se ističemo i dokazujemo isti je onaj ego koji će nam sutra izazivati strah i sumnju.

No, mi ne možemo biti tužni ni depresivni, ni bezvoljni, ni ljuti, apatični, paranoični, izgubljeni, zavidni, ljubomorni, ni vezani za posao, stvar ili ideju, ni sumnjičavi, niti se možemo zavaravati.
Ne mi, nego zapravo naše duše nisu tužne. One su sretne i ne poznaju patnju, jer jedino ego može zadavati bol i uvjeriti naš um da smo tužni. Ta patnja alarm je naše duše da smo na pogrešnom putu, da nešto radimo krivo i egoistično. To je stanje temeljni razlog za osvještavanje. Zato postoji i zato nam je poklonjeno.

Zašto bi uopće počinjali istraživati sebe i boriti se protiv svojih strahova kada ne bi bilo psihičke patnje da nas povrijedi i time upozori da smo se odmaknuli od istine? Tko bi se uopće bavio svojim egom kada nas ne bi upozoravao da radimo nešto pogrešno. Što jača patnja, to brže osvještavanje. Zato, osvijestimo se sami da ne prizovemo patnju. Ali, ego može biti toliko dugo s nama da ne znamo gdje on završava, a gdje počinju naše duše. Toliko dugo da se saživimo s tom maskom pa ona postaje „normalno“ stanje, a mi povjerujemo da smo to zaista mi. I zaista, mislimo li da smo mi naš ego, to ćemo i postati. I teško da ćemo ga nadvladati sve dok ne shvatimo kako sve ono s čime se poistovjećujemo nismo mi.

Mi nismo grad u kojem živimo, posao koji obavljamo, titula za koju se vežemo, nogometni klub za koji navijamo, auto koji vozimo, dijete koje volimo, suprug ili supruga koji nam nedostaju, hobi koji obožavamo, ideja koju zagovaramo, stil života koji njegujemo, glazba koju slušamo. Mi nismo nijedna emocija koja je posljedica vezivanja za te pojave i ideje. I to ne znači da ne smijemo imati ili baviti se svime time, nego samo da u tome ne smijemo tražiti vlastitu vrijednost i potvrdu identiteta, jer tako egu prepuštamo vodstvo, a istina nam postaje neuhvatljiva. A ego jača svaki put kada ne želimo slijediti istinu. Svaki put kada nam je nešto neugodno ili nezgodno učiniti, a znamo da bismo trebali.

Svaki put kada nas je strah, pa izbjegavamo postupiti pravilno. Svaka ga takva situacija hrani i s vremenom ga je sve teže prepoznati jer ga doživljavamo kao urođeni dio sebe. Crnilo koje osjećamo u sebi, egoizam, strahovi, želja da naudimo sebi ili drugima, sve to počinjemo doživljavati kao dio sebe. Naš je zadatak da ga osvijetlimo istinom i tako počnemo nadzirati strahove bez obzira na to kako se oni manifestiraju. S vremenom će ego biti tiši i jasnije ćemo čuti vlastite duše koje su presretne, i one će to jasno izraziti našem umu, jer imaju jasnu svrhu koju trebaju ostvariti ako smo ih spremni slušati.